Verdijev Nabucco za početak

Ovogodišnje je 64. Splitsko ljeto obilježeno nostalgijama, jer intendant Goran Golovko i glazbeni ravnatelj Ivo Lipanović slute da bi im to mogao biti posljednji festival u ovom mandatu. U splitskom HNK-u u tijeku je ponovni natječaj za vodstvo kuće i pripadnoga ljetnoga festivala. Golovko i Lipanović željeli su vratiti Splitsko ljeto na najljepšu gradsku otvorenu pozornicu – Peristil, a onda tamo i ostvariti još jednu premijeru amblematskog naslova za taj festival – operu Nabucco Giuseppea Verdija. Nabucco je bila prva opera koju je Splitsko ljeto stvaralo posebno za otvorenu pozornicu (u 9. izdanju godine 1962), jer su prethodne produkcije rađene unutar kazališta, i uz sitne prilagodbe iznošene pod otvoreno nebo. Nabucco je definitivno najizvođeniji naslov Splitskoga ljeta i najčešće nanovo uprizoravan.

Scena iz Nabucca s Peristila  / Snimio Matko Biljak

Premda je posljednja peta bila prije šest godina (2012), festivalsko vodstvo željelo je u ovoj godini obnoviti prethodnu inačicu iz 2003. u režiji Georgija Para. Veliki kazališni redatelj usred priprema za obnovu iznenada je preminuo (4. svibnja ove godine), tako da je njegova asistentica, splitska redateljica Jelena Bosančić, prenijela njegovu zamisao na mahom nov naraštaj pjevača i umjetnika. Kako se u međuvremenu dosta toga promijenilo na Peristilu, neki su prolazi za pjevače zbog restauracije onemogućeni, mnoga su rješenja stvarana u tijeku postavljanja predstave, pa je Jelena Bosančić na kraju ravnopravno potpisana kao autorica režije uz svojega nekadašnjeg profesora glume i povijesti kazališta. Dobili smo sveukupno skladno redateljsko rješenje pomalo zastarjela tipa živih slika, koje se uklapa u cjelokupnu koncepciju ovogodišnjega Splitskog ljeta sa svrhom oživljavanja i očuvanja baštine festivala i grada.

Kako je u međuvremenu Peristil dobio još jednu novu premijeru drugoga tipičnog naslova za Splitsko ljeto – Verdijeve Aide u režiji Dražena Siriščevića i u kostimima Jurja Zigmana, usporedbe su neminovne. Kostimi te predstave mahom su rashodovani, pa je Sonja Obradović morala raditi nove, prateći idejna rješenja Irene Sušac i Lea Kulaša. Lijepi su, svevremenskog dizajna temeljena na stiliziranim povijesnim elementima, no Nabucco u tom obliku pomalo gubi na dojmljivosti zbog zagasitih boja koje gotovo da se ne ističu iz kamene podloge scene. Funkcionalna i efektna jest minimalistička scenografija Dinke Jeričević, koja u prvi plan smješta povijesne datosti ambijenta. No predstavi u cjelini kronično nedostaje kvalitetno osvjetljenje (oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić), tako da bi u budućim inscenacijama svakako trebalo dodati broj rasvjetnih tijela.

No glazbeni aspekt uspješno nadomješta sve vizualne nedostatke predstave, u prvom redu divna Verdijeva glazba, a onda i majstorsko glazbeno vodstvo dirigenta Ive Lipanovića, koji pušta verdijevskim frazama da dišu i logično vodi agogički glazbeni tijek. Orkestar se pokazao vrlo solidnim, dok je zbor Splitske opere ponovno zablistao između srčanosti i mekoće zapjeva.

Iz redom blistave pjevačke podjele vrijedi u prvom redu izdvojiti našega najvećeg verdijanca, basa Ivicu Čikeša, nacionalnog prvaka koji se u ulozi velikog židovskog svećenika Zaccarije pokazao dostojnim svih najvećih opernih kuća svijeta. Premda mu je ovo već treće uprizorenje Nabucca na Peristilu (pjevao je i originalnu Parovu premijeru prije petnaest godina), čini se kao da je upravo sada na vrhuncu glasovne moći.

Odmah uz njega u kvaliteti se istaknula talijanska sopranistica Daniella Schillaci, koja je u Splitu debitirala u glavnoj ženskoj ulozi Abigaille. Njezin je glas nevjerojatno svijetao i kristalno čist s obzirom na intenzitet, volumen i raspon koji traži ta uloga i koju obično pjevaju pjevačice teških glasova velikih vibrata. Bio je jednako nosiv i u gromoglasnim ansamblima i u nebeskim pijanima svojih solističkih arija. Za razliku od nje, koja je od prve osvojila publiku Peristila, njezin sunarodnjak, bariton Devid Cecconi kao babilonski kralj Nabucco, nije na početku bio posebno dojmljiv. Njegov u cjelini lijep, profinjen i mekan glas vjerojatno bolje zvuči u zatvorenim kazališnim prostorima, dok mu za otvorene pozornice ipak nedostaje snage, no oduševio je osjećajnom verdijevski razrađenom i neupitno muzikalnom frazom.

Test otvorene pozornice idržali su i najmlađi članovi podjele, sjajna Antonija Teskera kao Fenena, glasa tamna i zaobljena, između mezzosoprana i soprana, ujednačena i pastozna u svim registrima, te izvrstan spinto tenor Domagoj Dorotić kojega smo kao Ismaelea čuli i u Nabuccu prije šest godina. U sve kvalitetne glasovne boje sjajno su se uklopili još i tenor Mate Akrap kao Baalov veliki svećenik, tenor Vinko Maroević kao Abdallo i sopranistica Branka Prešlitna Stanić kao Anna, Zaccarijina sestra. Nadamo se da će se uz diskretne tehničke korekcije ova predstava uz postojeću Aidu još dugo zadržati na najljepšoj opernoj otvorenoj pozornici u ovom dijelu svijeta – splitskom Peristilu.